Tko sam ja? I zašto sam postala food blogger?

Ljubav je počela onog trenutka kada sam stajala u svojoj novoj kuhinji, u novom stanu, gdje sam po prvi put živjela bez majke koja će mi kuhati. U tom trenutku nisam bila u stanju ništa napraviti, znala sam jedino ispeći jaja, i skuhati njoke, ali ne i napraviti tijesto za njih. Zapravo, majka me već dosta toga i naučila, znala sam ja pripremiti svašta, ali sam uvijek to radila uz nju i bojala sam se da to neće biti isto bez nje. Pošto sam tada dobila dijete, bila sam s vremenom primorana da uz dojenje naučim kuhati dječje kašice, domaće juhice i neprestano sam mojoj N. nešto kuhala, stalno sam istraživala nove zdrave recepte i trudila sam se da se dobro hrani, i da ne kupujem zamjensku hranu. Rekla bih sada “Od kašice do kuharice”, jer to je realnost. 

Naravno morali smo moj muž i ja nešto jesti, zar ne? Izmišljala sam jela, neprestano sam zvala mamu da mi govori kako da što napravim jer stvarno nisam ništa znala, a tu je naravno bio i google bez kojeg ništa ne bih znala. I tako sam korak po korak stvorila nešto što nisam znala da bi moglo postojati. Napredovala sam, počela sam kuhati razna jela, počela sam riskirati sa namirnicama, otkrila sam svoju ljubav i nisam prestajala, ili ipak jesam?

Kuhanje je prešlo u opsesiju, prije 3 godine sam stvorila ovaj blog. Zapravo, u početku je bio drugačiji naziv bloga, i bio je pisan isključivo na engleskom jeziku. Dok sam pisala blog, prešla sam silne kilometre, selila sam se četiri puta, udaljila sam se od obitelji i upoznavala sam nove ljude, bilo je teških i dobrih trenutaka, odustajala sam od bloga, od pisanja i od stvaranja jer su takve bile okolnosti. Ali, uvijek kada bih sjela i razmišljala, uvijek mi je blog bio u glavi i uvijek sam se kajala jer sam odustala.

I tako sam jednog dana, prije par mjeseci, nakon četvrte i nadam se posljednje selidbe odlučila napraviti novu domenu, promijeniti cijeli blog i krenuti od samog početka. Trebalo mi je vremena da se opet pokrenem, da mi obitelj nije bila velika podrška vjerojatno bih opet odustala. Stvorila sam ovaj blog da udovoljim sebi, da stvorim maleni kutak koji je pun mojih kreacija, da mogu pogledati nešto što sam je moje i da me to usreći. Bilo je trenutaka kada sam imala hrpu padova, sve mi je znalo zagorjeti, hrana je znala letjeti po stanu, a ja sam uvijek nastavljala. Digla bih glavu i rekla bih, “Možeš ti to, hajde, ponovo!!” U početku sam pisala samo za sebe, i udovoljavala sam neke svoje potrebe. Pronašla sam nekakav ispušni ventil uz svu silnu brigu, posao i umor oko malenog djeteta.

Pisala sam sebi..

Ali.. dogodili ste se Vi, koji me svakodnevno čitate, koji ste mi podrška i onda kada mi je cijeli stan u dimu, Vi koji me dignete i onda kada možda pomislim odustati, Vaša jedna riječ je dovoljna da nastavim raditi to što volim jer zaista to i volim. Volim biti dio naše male zajednice, i volim što ste upravo Vi dio mene, a ja dio Vas. Sve je nekako lakše kada imaš podršku, kada si cijenjen. Drago mi je što je moj san, za koji nisam ni znala da je bio moj san, postao stvarnost i što sam stvorila nešto svoje, nešto što je mojih ruku djelo. To sam i htjela, zar ne? Da, ali, dobila sam i više, dobila sam Vas i jako sam zahvalna.

Molim Vas, činite ono što volite i budite ono što jeste, vjerujte mi – to je najbitnije za istinsku sreću!

A ja? Ja ću uvijek biti nasmijana, vesela, tvrdoglava, nespretna, brzopleta i iskrena. Kada činiš ono što voliš i kada imaš svoj karakter, ne mijenjaš se. Ovo što vidite je ljubav, ništa više.

– Hvala Vam što ste uz mene!